U jednom od sedećih položaja:
– jednostavnom sedećem položaju sa prekrštenim nogama, koje je stopalo ispred drugog je nevažno (sukhasana),
– polu-lotus položaju (ardha padmasana), gde stopalo jedne noge dodiruje unutrašnju stranu butine, drugo stopalo leži na butini,
– punom lotusu (padmasana)- gornje strane oba stopla leže na butinama,
– kompletnom ili usavršenom jogičkom položaju za muškarce (siddhasana)– desno stopalo na unutrašnjost butine gde peta pritiska perineum (deo tela između genitalija i anusa), prsti i spoljašnja strana levog stopala upadnu između butine i lista desne noge,
– kompletnom ili usavršenom položaju za žene (siddha yoni asana)– obrnuto od siddhasane, yoni znači materica, utroba. Siddha je usavršena, perfektna, moćna duša što naravno ne znači da je svako ko sedi u siddhasani usavršena, perfektna, moćna duša koja je realizovala svoje biće, znači pažljivo sa davanjem samodijagnoza i dijagnoza.
– ili u položaju čiste sreće postojanja (swastikasana)– kao siddhasana, bez dodirivanja perineuma. Swastika je simbol ujedinjenja svih strana univerzuma u svom centru.
Dok se sedi u jednom od navedenih položaja, osluškuje se unutrašnji zvuk OM u desnom uhu.
Ovaj zvuk se zove anahatanada– zvuk srca. Kada se jogi usredsredi na nada zvuk on potiskuje spoljašne zvuke i tako dovodi oba “krila” pranave (mantre om-a) pod kontrolu. To ga dovodi u četvrto stanje svesti.
Izgovaranje je u početku glasnije, vremenom se zvuk dovede do najsuptilnijih vibracija.
Na početku, jogi može čuti zvuk mora, oblaka, slabiji zvuk bubnja ili zvuk fontane.
U toku pažljivog osluškivanja unutrašnjih zvukova jogi treba potražiti one suptilnije. Tako će usredsrediti koncentraciju i izolovati se od spoljašnjih zvukova.
Kao i u svemu, energija teče tamo gde se usmeri. Ukoliko čoveku uspe da se potpuno skoncentriše na unutrasnji zvuk, nadu, i sam će se sa tim zvukom stopiti.
Kada se jogi i sam pomeša sa nadom, onda se sjedini i sa unutrasnjim univerzumom svesti (chidakasha). U tom stanju potpune samokontrole i najiskrenijoj praksi on polako upada u stanje ne-uma.
Ovo stanje se dešava onda kada se čovek potpuno i bez truda odvoji od misli.
Ideja o prostoru je prisutna onoliko koliko su prisutne reči (zvuk).
Um je toliko dugo prisutan koliko je prisutan i zvuk.
Kada zvukovi pobede um, jogi dolazi do iskustva svog višeg bića. Um postaje ne-um i stopa se sa krajnjom istinom.
Vremenom um (duh) postaje čvrst i koncentracija se dešava spontano i bez ikakvog truda.
To stanje se zove krajnje stanje brahmapranave (brahma- kao svest univerzuma, pranava- zvuk AUM).
Čovek koji se ujedinio sa nadom je oslobođen od patnje. On je doživeo mokshu, oslobođenje.
Realizovano biće nastavlja da živi “mrtvo” u odnosu na zemaljski život.